Zbogom Djetinjstvo...

nije nastavak nego nešto novo...



''Dobro jutro!'', rekla mi je Djetinjstvo minutu poslije mog rođenja. Od tada pa sve do sada bile smo najbolje prijateljice. Igrale smo se po danu, uspavljivale jedna drugu, povjeravale si tajne. Sve je tako brzo prošlo, ne mogu vjerovati da smo već na kraju našeg druženja!! Valjda imaju pravo sve one poslovice:''Sve šta je lijepo, kratko traje!'' Ali ja ne želim da te poslovice imaju pravo!! Jer na kraju, poslije nekoliko godina, djetinjstvo će mi biti samo jedno veliko sjećanje…Sve one naše prepirke,smijanja I zadirkivanja bit će zaboravljena. Htjela bih je povesti u svijet zrelosti da mi pravi društvo, da osijeti nešto novo, jer kad ode iz mog života ponovo će postat prijateljica nekom drugom djetetu. Znam da se to mora učiniti, rastati se od nje, ali to je tako teško. Nakon svih ovih godina druženja moram naći novu najbolju prijateljicu, a to je zrelost. Ja još uvijek ne želim biti zrela…sa zrelosti se neće biti zabavno družiti i raditi gluposti, jer ipak ona je ozbiljnija I ima manjeg smisla za humor od Djetinjstva.
Evo, već osjećam kako me dio djetinjstva napušta…Drugi dio držim grčevito, ali ga osjećam kao pijesak u šaci kako mi polako curi kroz prste. Kako se udaljava, tako počinjem I zaboravljati prve godine mog života. Koliko god se trudila, koliko god je držala uza se, na kraju će ipak I zadnje zrno pijeska pasti iz ruke I ona će nestat…
Bojim se tog trenutka, ali ona me tješi I govori da neće biti bolno. Ja joj vjerujem I polako se prepuštam sudbini…
Zato zbogom, Djetinjstvo!! Bilo mi je prekrasno sa tobom. Nadam se da ćeš nać dobro dijete za najboljeg prijatelja!!
Hvala ti na svemu što si me naučila, hvala ti na podršci I ovom velikom prijateljstvu. Nadam se da ću ti ostat u dobrom sijećanju…
I evo za kraj još jednom sa ljubavlju:'' ZBOGOM!!!''

Poglavlje 1. strana 2

evo nastavka...žao mi je šta ste toliko dugo čekali,no jednostavno nisam imala vremena...nadam se da će vam se svidjet!!


Theresa me uputila do mog bungalova koji sam djelila sa još nekoliko cura. Dok me ona čekala ispred vratiju na brzinu sam sredila umrljanu šminku I presvukla se u novu odjeću. Nakon 3 minute bila sam spremna I krenule smo prema velikoj dvorani. Čim sam zakoračila u dvoranu, znala sam da sam na pravom mjestu. Dvorana je bila osvijetljena reflektorima I popunjena strastvenim obožavateljima plesa. Po njihovom hodu se vidjelo da ima baletana, hip hopera, breakera I umjetničkih plesača. Bila presretna I iako sam poznavala samo Theresu znala sam da će mi biti super. Kad je ravnatelj kampa shvatio da su svi koji su trebali stigli, na pozornici na dnu dvorane govoreći u mikrofon sve je pozvao da se smjeste za stolove. Kako je rekao tako smo I učinili. Sjela sam za stol najbliži pozornici da mogu pratit što se događa. Pored mene su sjele dvije cure. Započele smo razgovor.
‘’Bok!’’,reče kovrčava djevoka sa moje lijeve strane,’’Ja sam Alex! Ti?’’
‘’ Bok!’’,odgovorih joj uzbuđeno,’’Ja sam Anabella. Za koju vrstu plesa si došla??’’
‘’Za hip hop. Jednostavno ga obožavam!!’’,odgovori mi Alex veselo,’’Ti?’’
‘’I ja isto!! Odak-‘’započela sam no,’’Molim vas da se smirite da mogu reći šta vam je potrebno čuti!!’’,zavikao je ravnatelj,’’MOLIM VAS LJUDI!! SMIRITE SE!!’’, sad već ljutito. Polako mu se vidjelo neko čudno crvenilo u očima šta je značilo da će uskoro puknut. Napokon nakon minute njegovog deranja ljudi su se smirili. Tada je mirno započeo’’Dragi naši učenici I učitelji plesa!! Dobrodošli u naš kamp!! Nadam se da nije bilo nikakvih poteškoća pri stizanju. No da započnemo. Sutra ujutro započinje vaš prvi radni dan! Sada ću svakog profesora prozvat I reći ću koju vrstu plesa vodi. Theresa Parkins-hip hop, Chase Miller-hip hop, dakle svi koji su se prijavili za hip hop, ovo su vaši učitelji. Damien Lovegood –balet, Chendler-‘’,nastavio je redati imena I njihove profesije. Nakon što je svih prozvao I rekao imena I profesije , Chase je nama, hip hoperima rekao gdje se slijedeći dan nalazimo. Kada smo čuli sve potrebne informacije, stigla je hrana. ‘’ Mmm…ovo je jaaako ukusno!’’,rekla je Alex,’’Prije no što te onaj stari čudak prekinuo htjela si me nešto pitati’’.’’Da!! Odakle si??’’,rekoh ja,’’Ja fam iz Lof Angelefa’’,reče Alex punim ustima I prasne u smijeh. Čuvši kako se ona smije ni ja se nisam mogla susdržat. Tako smo se hihotale sve dok nas mrzovoljni ravnatelj nije potjerao u naše bungalove. ‘’U kojem si bungalovu?’’,upitah Alex,’’U onom tamo.’’,pokaže na bungalov u kojem su ležale moje stvari.’’Pa nećeš vjerovat!!’’,rekla sam joj hihićući se’’Šta to?’’,upita ona radoznalo.’’I ja sam u tom bungalovu!!’’, čim sam joj to priopćila, prasnule smo u smijeh ne mareći što nas većina gleda kao da smo poludile. Toliko smo se glasno smijale da nismo ni mogle hodat,no nekako smo našle načina da se dovučemo do bungalova broj 7. vrata smo otvorile uz glasan prasak pokušavajući se obje provuć kroz njih.
‘’Aaaa!! Alex, gnječiš mi guzicu!!’’
’’A ti meni nogu!! Šta ti ja mogu??’’,rekla je Alex,’’A da se vratimo van I uđemo jedna za drugom?’’
‘’E vidiš to ti je dobra ideja..hh’’,rekla sam.
‘’Eto vidiš sad smo obje unutra!!’’, Alex mi je priopćila vijest koju sam već znala.’’Kako su ovi kreveti udobni!!’’,viknula je sa jednog od obližnjih kreveta.
‘’Daj Alex ne glupiraj se ko majmun nego se raspakiraj..uskoro će doć još neke cure!!’’
‘’Evo odmah mamice…’’,dobacila mi je smijuljeći se.
Tada su u sobu ušle još dvije osobe.

Poglavlje 1.

''MAMA!!!'', vikala sam ko luda tražeći svoj novi mp3 po kući, ''Šta je bilo ,zlato??'', mama je upitala smireno. ''Gdje mi je mp3?!?'', vikala sam ne pazeći koliki broj decibela izlazi iz mojih usta. ''Ah, na to ti stvarno ne znam odgovoriti!'', odgovori mi majka pakirajući ostatak mojih stvari, ''Ali kako ću sad putovat bez njega? Bit će mi užasno dosadno!! Put je predugačak za slušanje muzike sa radija!!'', rekla sam snuždeno. Kao i uvijek super vid moje mame krenuo je u akciju. Bez greške je registrirao svaku stvar koja se nalazila u sobi i naravno ugledao moj novi mp3 smotan ispod gomile opeglanih stvari. '' Znaš, Anabella trebala bi više paziti na svoje stvari!'', brzo sam zakolutala očima, spremila mp3 u torbu i najbrže šta sam mogla promijenila temu. '' Mama moramo se požurit jer ću inače zakasnit na let!!'', mama je malo nervozna i tužna odgovorila,'' Svakako mišice, evo nadam se da si sve uzela. Pa možemo polako krenuti!'' Ozarena lica hitro sam obukla majcu sa dugim rukavima, stavila torbu na leđa i nataknula si kapu na glavu. Nakon nekoliko minuta smo bile u autu i vozile se prema aerodromu. Shvatila sam da nas samo 30 minuta dijeli od rastanka. Bila sam tužna ali i na neki način sretna jer idem tamo gdje sam od malena htjela ići. Bio je to plesni kamp za mlade u San Franciscu. Bilo me strah ,ali bila sam previše uzbuđena da bih na to mislila.
Napokon, stigli smo na aerodrom. Nisam baš neka osoba koja voli rastanke tako da mi je ovaj dugačak i tužan rastanak sa mamom jako teško pao. Kad sam ušla u avion kao i uvijek stjuardesa je pristojno pozdravila svakog putnika i uputila ga do određenog sjedala. Ja sam dobila odlično sjedalo, tik do prozora i daleko od motora. Nakon slušanja uputa o vezivanju i izlascima u avionu javio nam se duboki bariton kapetana koji nam je zaželio sretan i ugodan put. Uzbuđeno kucanje mog srca pratio je zvuk ubrzavanja motora. Samo što nismo krenuli! Zažmirila sam čim sam osjetila nekakvo komešanje u želucu, nakon par sekundi otvorila sam oči i shvatila da smo u zraku!! Nisam mogla vjerovati!! Moj prvi let i to u SAD!!
Nakon 9 dugačkih sati letenja napokon sam stigla. Kao po dogovoru tamo me čekala moja buduća profesorica plesa koja je držala karton sa mojim imenom. Prišla sam joj što sam brže mogla. Upoznavanje je trajalo kratko, ali vožnja do kampa dugačko. Stigle smo u kamp taman na večeru upoznavanja.


evo napisala sam jedan post koji je početak, nadam se, moje knjige!!
Pročitajte ga i naravno komentirajte!!
P.S. svaki post će biti nastavak prošlog
puno pozdrava od ariane ...×)

x...eto mene ponovno u svijetu bloga...x

Ojla!!!Dakle ja sam več imala blog sa frendicama ali to nije baš išlo dobro, pa sam se odlučila napravit svoj. Nadam se da če vam se...khm...sviđat.Kao šta naslov kaže ponovo sam tu...neču puno vremena provodit pišuči postove jer ove godine stvarno nemam vremena...=)Ali ipak ču se trudit da vas redovno obavjestim o svojim novim događajima u svome životu...hehe...Eto to je to za sada...pa do sljedečeg pisanja...puno pusa i pozdrava....
arianči...

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.